Individualne razlike u regulaciji emocija, truma iz detinjstva i sklonosti ka osećanju stida i krivice kod adolescenata

Free PMC article

Autori: Aurora Szentágotai-Tătar, Andrei C Miu

 Dispoziciona osećanja stida i krivice povezana su sa psihopatologijom, a sve veći broj studija otkriva ovu povezanost u periodu adolecencije. Smatra se da ovaj razvojni period karakterišu promene u regulaciji emocija, što je važno kada je u pitanju osetiljvost na psihopatologiju. Međutim, malo se zna o povezanosti između regulacije emocija i dispozicionim osećanjima stida i krivice. Sadašnja studija ispituje povezanost između individualnih razlika u uobičajenoj upotrebi širokog spektra strategija za regulisanje emocija i dispozicionog osećanja stida i krivice. Uzorak je sačinjen od velikog broja adolescenata (N=706), od trinaest do sedamnaest godina. Takođe, proučavana je istorija trauma tokom detinjstva.

Rezultati:

Rezulati prikazuju da se regulacijom emocija objašnjava oko 20% varijacija kod sklonosti prema stidu i krivici. Veće prisustvo neadaptivnih strategija za regulisanje emocija (npr. samooptuživanje, dodeljivanje događajima veličinu katastrofa) i manje prisustvo adaptivnih (npr. preusmeravanje fokusa na planiranje, pozitivno preispitivanje) povezano je sa sklonošću ka krivici. Ova sklonost ka krivici je nezavisna od trauma iz detinjstva, koje sklonost ka krivici objašnjavaju samo u maloj meri. Iako su u regulisanju emocija postojale starosne razlike (tj. ruminaciju su više koristili stariji adolescenti) i polne razlike (tj. devojke su iznele da su sklonije „stavljanju u perspektivu“ i manje sklone „okrivljavanju drugih“ u odnosu na dečake), starost i pol nisu bili značajno povezani sa sklonoću ka stidu i krivici. Pozitivne veze sa neadaptivnim strategijama za regulisanje emocija podvlače disfunkcionalnu prirodu sklonosti ka stidu.

Buduće studije bi, korišćenjem longitudinalih mera, mogle da utvrde regulaciju emocija, koja pokreće dispozicioni stid i krivicu, i takođe da istraže da li optimizacija emocionalne regulacije može da normalizuje sklonost ka osećanju stida i krivice i da smanji rizik od psihopatologije.

Tekst priredila:  Mina Gojak, student psihologije