Adolescenti Istaknuto Roditelji

Ko su staklena deca?

Termin “staklena deca” popularizovao je norveški autor Justejin Gorder u svom romanu Misterija pasijansa (originalni naslov: “Kabalmysteriet”), koji je prvi put objavljen 1990. godine. U knjizi, Gorder koristi termin koji  se odnosi na decu koja odrastaju u senci tuge ili emocionalnih borbi svojih roditelja, upoređujući ih sa staklom jer ono je krhko i lako se može razbiti. Ovaj termin postaje popularan dvadeset godina kasnije, 2010. godine i to na TED’s talk od strane govornice Alicia Maples koja je staklenu decu opisala kao „staratelje“ svojih siblinga a koji su „prirodno uslovljeni da nemaju nikakvih problema“ i kada ih pitate kako su, „uvek su dobro“. Iako sam se često sretala sa decom i odraslima koji imaju siblinge sa posebnim potrebama, sa samim terminom u Srbiji  se susrećem prvi na XIII Kongresu psihoteraputa Srbije kada su dve koleginice izlagale naučni rad na temu REBT u radu sa siblinzima obolelih od psihijatrijske bolesti“. Termin „stakleno dete“ nije zvanično priznat psihološki termin ali je poslednjih godina veoma zastupljen u naučnim izveštajima, kao i na društvenim mrežama.

Ko su staklena deca?

Staklena deca su zdrava deca koja žive u porodici sa bolesnim bratom ili sestrom (ili sa bratom i sestrom sa smetnjama u razvoju), zbog čega ih roditelji, njih zdravu decu, ne vide jer je veći fokus na dete koje zahteva posebnu pažnju.

Ako bih morala da popišem svoje prve utiske vezane za decu i odrasle koji rastu i razvijaju se  (ili su rasli i razvijali se) pored brata ili sestre sa posebnim potrebama, opisala bih to ovako: radi se o osobama koje su hiper-nezavisne, koje osećaju pritisak da bude savršene, osobe koje se često bore sa postavljanjem granica dugima, kao i sa tim da drugima ugađaju previše (poznato kao  people-pleasing).

Međutim, nije samo to. Ispod toga postoji mnogo više.

Istraživanje sprovedeno u Velikoj Britaniji identifikovalo je četiri uobičajene teme među ovom decom (i odraslima): osećaj nevidljivosti tokom društvenih interakcija, psihološke poteškoće, krivica i samookrivljavanje.

U porodici, deca koja nemaju invaliditet ili posebnu potrebu u odnosu na siblinge koji imaju, odrastaju verujući da treba da budu „savršeni“; da se od njih očekuje da se dobro ponašaju i da kući donose dobre ocene; da lako sklapaju prijateljstva, kao i da njihovi okidači za stres nemaju veliki značaj. Oni odrastaju verujući da se podrazumeva da budu uključeni u mnoge aktivnosti i da se u svima njima ističu i ono što je najbitnije, odnekud imaju ideju da urade sve što je u njihovoj moći da ne doprinesu dodatnom stresu svojih roditelja. Ovo nije pravilo za svu „staklenu decu“ ali je često.

Takođe, dešava se i da deca koja nemaju invaliditet u odnosu na svoje siblinge, mogu da promene svoje ponašanje, neretko mogu da prave probleme u porodici izazivajući pažnju, mogu da manifestuju agresivna ponašanja, agresivno traže svoja prava a sve u cilju “vidi me”.

Staklena deca, takođe, osećaju često anksioznost za svoje siblinge da će im se nešto desiti svakog momenta, da neće preživeti ili da će u nekom slučaju njihov brat ili sestra uraditi nešto nepromišljeno što će izazvati „katastrofu“ – „bojim se da će opet pobeći mami“, „anksiozna sam povodom toga da neću uspeti da brinem o njoj kao naši roditelji“, “strah me je ako oni vide da nešto nije u redu s njim“

Sramota povodom toga što imaju siblninga sa posebnom potrebom („sram me je što je moj brat takav”); stid povodom sramote koju ne smeju da izgovore; strah da će neko osuditi to povodom čega se stide; krivica povodom sramote; depresija povodom nemoći da bilo šta promene; bes povodom onoga što nisu želeli a dobili su; krivica povodom toga što je rođen normalan a njegova sestra nije- jedan začaran krug iz koga oni kao deca a i kao odrasli teško izlaze.

„Besan sam jer će oni umreti a ja se neću nikad oženiti jer moram njega da čuvam“

„Nikada nismo otišli na odmor normalno kao porodica“

„Sramota me je što bulje u mog brata svaki put kad smo napolju, ne znam kako da se ponašam.“

„Strah da će neko pomisliti da i ja imam tu grešku“

„Znam sve o lekovima koje moja sestra pije“

„Koje skijanje? Mi nemamo takve avanture i odmore“

„Ponekada osećam veliku krivicu što sam rođena „normalno“ a moja sestra nije.“

Često u godinama adolescencije staklena deca osećaju preteranu brigu oko toga da li će pronaći ljubav, jer šta ako ljudi sa kojima izlaze ne prihvate njihove porodice i budućnost koja dolazi sa njima. Ili osećaju pak, kada postanu malo stariji, hroničnu anksioznost zbog toga što će jednog dana postati negovatelj svog brata ili sestre sa invaliditetom. Većina roditelja je svesna ovoga ali veoma često ne razgovaraju sa svojom zdravom decom o tome što dodaje na anksioznosti kod staklene dece. Iz tih razloga uvek savetujemo da ta tema „šta kada roditelja ne bude“ bude uvek otvorena za sve članove porodice i veoma jasna sa zajedničkim planovima za budućnost čitave porodice i deteta koje je bolesno.

Zanimljivo je da žele da imaju brata sa kojima se svađaju. Koliko zavide svojim prijateljima koji se posvađaju sa sestrom ili bratom jer je kod njih najvažnija tema – bolest: „on je bolestan, pusti ga“; „kako se tako ponašaš prema njemu, vidiš da je bolestan“, „što si, bre, takav, povredićeš ga“, „ljubomorna si na nju a ona bi sve dala da bude kao ti“…

Jedna moja prijateljica mi je rekla da je dugo verovala da će njena sestra umreti ako ona na svoju bolesnu sestru zaboravi. Celu svoju adolescenciju je živela u strahu, a kada se zaposlila osećala je krivicu kada bi potrošila novac na sebe ili izašla u grad i dobro se provela. Nikada nije mogla da se opusti skroz jer uvek negde kucalo na vratima da treba da misli i o svojoj sestri koja ništa od toga ne može da uradi. Krenula je na psihoterapiju kada je shvatila da ne može da kontroliše anksioznost kada je trebalo da se uda jer nije mogla da kontroliše katastrofične misli vezane za budućnost svoje porodice koju je stvarala i budućnost svoje sestre kojoj je nega sve više potrebnija.

Važno je da napišem da postoji razlika ako je u porodici samo jedno stakleno dete od više staklene dece. Jer, kada je prisutno dvoje zdrave dece koja žive sa jednim bolesnim detetom, odgovornost je podeljena i doživljaj svih ovih emocija staklene dece i dalje postoji ali je „lakše“ nego kada imate jedno dete.

Dinamika jedne porodice, sa detetom koje je bolesno, je takva da su staklena deca (ne)svesno zanemarena a ne ignorisana. Nije namerno i to ova deca znaju što im dodatno otežava u njihovom mentalnom razvoju. Ono što je najteže u svemu ovome, ne vidi se jer „oni moraju da budu dobro“.

To što neko ima brata ili sestru sa posebnom potrebom ni u kom slučaju ne isključuje ljubav staklene dece prema svojim siblinzima. Njihov odnos ima sposobnost da jedinstveno oblikuje detetovo ponašanje, prilagođavanje i dobrobit, na bolje ali i na gore.

Ipak, postoji još nešto. Ljudima kao što su staklena deca i stakleni odrasli koji postanu kolateralna šteta od bolesti takođe je potreban prostor — bezbedno mesto da napuste teška osećanja i mračne emocije poput besa, straha, preplavljenosti, krivice i osećaja nepravednosti koji dolazi kada su zaglavljeni sa ogromnom odgovornošću koju nisu ni hteli a kao da su je potpisali. Potrebno je da znaju da je u redu, normalno, čak, da osete sve ove stvari i što je još važnije, da se osećaju sposobnim da pričaju o njima bez osuđivanja i srama. Svakako, to je nešto što bi naši zdravstveni sistemi mogli bolje da urade, ulažući zajednički napor da obavljaju psihosocijalnu negu oko onih koje je na neki način dotakla bolest i priznaju vrednost toga. Naravno, ovo bi trebalo da bude povezano sa većim shvatanjem da bolest može imati strašne implikacije daleko dalje od osobe koja je bolesna.

Ovaj tekst nije kritika roditelja staklene dece već je notifikacija da budu svesni uloge svog deteta koje nema invaliditet, da budu svesni da će to dete jednog dana nadživeti svoje roditelje i postati primarni staratelj svog brata ili sestre sa posebnom potrebom. Iz tog razloga važno je da prepoznaju vezu koja će se odigravati tokom njihovog zajedničkog života, važno je negovati zdravo dete kako bi postalo zdrav odrasli, važno je da znaju da su zdrava deca ključni članovi porodice kao jedinice koja funkcioniše u sadašnjosti ali i u budućnosti.

 

Autor teksta: Mirjana Marković, psiholog

Centar pruža i usluge online savetovanja putem Skype za decu i roditelje iz unutrašnjosti i inostranstva

 

 

 

 

You Might Also Like