Deca

Mucanje

Definicija mucanja

Mucanje je poremećaj tečnosti, tempa i ritma govora praćeno ponavljanjem delova reči i rečenica, produžavanjem glasova, zastojima u govoru, neadekvatnim pauzama, ubacivanjem različitih glasova, poštapalicama, produženim  trajanjem govora, raznim nepotrebnim zvukovima,  manjom količinom govorenja.  Može biti praćeno žmirkanjem, facijalnim grimasama, pokretima glave, trzajima tela i sl.

Četvrta revizija dijagnostičkog i statističkog priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja (DSM-4), mucanje svrstava u grupu poremećaja komunikacije i naglašava da ovaj poremećaj fluentnosti govora ometa obrazovanje, rad i društvenu komunikaciju. Takođe, ova klasifikacija uključuje i subjektivni doživljaj osobe koja muca i koristi dodatni napor da bi izgovarala reči, što je praćeno osećanjem distresa i remeti svakodnevno izražavanje.

Prevalencija ovog poremećaja u opštoj populaciji je do 1%, po nalazima velikog broja epidemioloških studija i veća je kod dece mlađeg uzrata.

Istraživanja konstantno pokazuju veću učestalost mucanja kod dečaka nego kod devojčica. Uglavnom se navodi da je ta učestalost veća oko 3 puta kod muškog pola .To se objašnjava sporijim sazrevanjem dečaka i njihovom većom osetljivošću nervnog sistema.

Kada se mucanje javlja?

Postoji nekoliko kritičnih perioda, ali se mucanje najčešće javlja između druge i pete godine, sa razvojem govornih i jezičkih kapaciteta deteta. Nedovoljna spretnost u komunikaciji i raspolaganje malim fondom reči razlozi su što dete ponavlja slogove, reči i delove rečenica, razvlači govor i sl. Trogodišnjak s tečnim govorom reći će: “Ali, ali mama, ako ja, ako ja pojedem ručak, mogu da dobijem slatkiš!”, dok će kod trogodišnjaka s manje tečnim govorom i većom nesigurnošću za ono što želi da kaže, to zvučati ovako: “A–a–ali mama, ako po-pojedem ručak, mogu, mogu da do-dobijem slatkiš!” To se ne može shvatiti kao pravo mucanje, već kao fiziološko odnosno razvojno mucanje. Međutim, pod uticajem neadekvatnog reagovanja okoline, kao što je ispravljanje deteta, upozoravanje deteta na nepravilnosti ili ruganje, dete može da doživljava govor kao nelagodu, da se fokusira na pojedine reči, pa vrlo lako može doći i do mucanja. Dete koje više ponavlja ili okleva u govoru, pod većim je rizikom od razvoja mucanja od deteta koje ih ima manje.

Kritičnim razdobljem se smatra i period između četvrte i pete godine života, kada kod deteta započinje intenzivnije društveno razdoblje. Interesi mu se proširuju, stalno zapitkuje, a mašta mu se intenzivno razvija. Odrasli u tom periodu dečijeg odrastanja često zbog nedostatka vremena i strpljenja za učestala dečija pitanja izražavaju nervozu spram dečijeg oklevanja u govoru, kritikujući ga ili ga kažnjavajući. Može se dogoditi i da roditelji favoriziraju jedno naspram drugog deteta, upoređujući njihov govor. To kod deteta može pojačati nesigurnost, poljuljati njegov ionako nestabilan govor i dovesti do mucanja.

Odlazak u školu je, takođe, jedan od kritičnih razdoblja pojave mucanja. Ako je dete neadekvatno pripremljeno za školu, strah od škole kod deteta može da izazove mucanje.

Uzroci mucanja

Etiologija mucanja još uvek nije dovoljno razjašnjena. Dok se pojedini autori protive pripisivanju mucanja naslednim osobinama i daju mu isključivo socijalnu dimenziju, drugi, na temelju iskustva u radu, nasledstvu pripisuju veoma važnu ulogu kod određenog broja mucanja.

Takođe postoje shvatanja da je mucanje rezultat interakcije predisponirajućih fizioloških faktora i faktora sredine koji su „okidači” za pojavu mucanja ili da je mucanje višefaktorski determinisano.

Tipovi mucanja

Primarno mucanje podrazumeva prirodnu nefluentnost govora deteta koja se javlja u uzrastu vezanom za savladavanje govora, kod kojeg dete još nije svesno svog nepravilnog načina govora, te ga ne izbegava. Iako takav govor privlači pažnju okoline  ne otežava sam proces komunikacije. Kod ovog oblika mucanja zastoji u govoru se pojavljuju češće nego kod fiziološkog mucanja. Primarno mucanje je popraćeno  češćim ponavljanjem glasova i slogova u odnosu na fiziološko mucanje. Kada dete postane svesno svog mucanja, ono se vrlo brzo može razviti u pravo mucanje.

Sekundarno mucanje je pojava pravog mucanja, gde je dete  duboko svesno svoje poteškoće, a neprijatne situacije s kojima se dete susreće pojačavaju mucanje. Kod deteta se razvija  strah od govora  praćen fiziološkim manifestacija kao što su znojenje, knedle u grlu i sl. Simptomi koji ukazuju na sekundarno mucanje su: opšta mišićna napetost celog tela, posebno govornih organa, pojava tikova i odbrambenih pokreta u vidu žmirkanja, zabacivanja glave u jednu stranu, podizanje ramena. Česte su duže pauze u govoru, usled savladavanja poteškoće ili zbog traženja druge reči koja neće zadavati problem. Poteškoće se uglavnom javljaju na suglasnicima (B,P, D, T) u vidu produžavanja ili ponavljanja glasova, slogova ili reči.

Akutno mucanje podrazumeva naglu pojavu mucanja. Prisutna je u svim životnim dobima, a najčešće se javlja u kritičnim razdobljima čovekovog razvoja, između druge i treće godine života i u pubertetu. Posledica je pojačane emotivne reakcije usled neke traume. Na govor se odražava onda kada je osobi govor “slaba tačka”. Obično se akutnim mucanjem podrazumeva mucanje u trajanju od sedam od četrnaest dana, jer u tom razdoblju još uvek nije došlo do automatizacije takvog načina govora.

Reference:

American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Washington, DC: Author.

Dobrota, N. (2011). Poremećaj fluentnosti. Beograd: Zavod za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju „Prof. Cvetko Brajović” i Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Univerzitet u Beogradu

Golubović, S. (2012). Poremećaji fluentnosti govora. Beograd: Društvo defektologa Srbije

Craig, A., Hancock, K., Tran, Y., Craig, M., & Peters, P. (2002). Epidemiology of stuttering in the community across the entire life span. Journal of Speech, Language, and Hearing Research, 45, 133–145.

McKinnon, D. H., McLeod, S., & Reilly, S. (2007). The prevalence of stuttering, voice, and speech-sound disorders in primary school students in Australia. Language, Speech, and Hearing Services in Schools, 38, 5–15.

Bloodstein, O. (1993). Sttutering: The search for a cause and cure. Boston: Allyn and Bacon.

Conture, E. G. (2001). Stuttering: Its nature, diagnosis, and treatment. Needham Heights, MA: Allyn & Bacon.

             

Autor teksta:     Sanela Raičević, dipl. defektolog-logoped

Centar pruža i usluge online savetovanja putem Skype za decu i roditelje iz unutrašnjosti i inostranstva.

You Might Also Like